Noćas smo tiho na zadnjoj teraviji
ispratili ramazanske noći…
Plakao sam, oče, u praznoj džamiji.
Sutra, kad Bajram vedre radosti
zasja u suncu jesenjeg dana
i kad se prpošne zdrave mladosti
ljubiti stanu - ja, do svog stana
Tužan ću doći i nitko neće
stisnut mi ruku, zaželit sreće
i život dug, - pa ću tri tihe
za tebe i majku proučit fatihe.
Enver Čolaković
Pamtim to kao da je bilo danas
kada je babo Atif otisao od nas
u ruci mu piva za reverom znacka
FK Sarajeva
Reko je da mu je dosta zane i djece i kuce
i da ga neka nostalgija vuce
i da ce se vratiti kad mu bude ceif.
Mi smo djeca cucali ispod jorgana
komsiluk vik'o Fatma bona pusti hajvana
vratice se on samo da propije sve.
Al' prodje od tada 13 bajrama
al' babo Atif se ne vrati k nama
kazu da ga je kod Hadzica satr'o voz.
A ja sam uletio u Facinu raju
sverco kafu bunario po tramvaju
i prodavo farmerke
Mislio sam da za to imam nekog slifa
i zaboravio rijeci rahmetli babe Atifa
u rijetkim trenutcima kad je ovaj bio trijezan
sine, veli, ko igra za raju i zanemaruje taktiku
zavrsice karijeru u nizerazrednom Vratniku.
Hajd' reko...
I fakat kada murija ufati Omera
i on propjeva poslije dva samara
i rece o raji sve sto zna
Zaboravio bio je sve zajednicke derneke
zaboravio bio je sve zajednicke akcije
zaboravio je bio kako sam njega
i onog malog Dragu
dva put' spasio od belaja.
I sada u miru istraznog zatvora
razmisljam o rijecima rahmetli babe Atifa
u rijetkim trenutcima kad je ovaj bio trijezan
sine, veli, ko igra za raju i zanemaruje taktiku
zavrsice karijeru u nizerazrednom Vratniku.
Sjutra je praznik. Svoju svjetlost meku
Kandilo baca i sobu mi zâri.
Sâm sam. Iz kuta bije sahat stari,
I gluhi časi neosjetno teku.
Napolju studen. Peć pucka i grije.
Ja ležim. Ruke pod glavom, pa ćutim,
I slušam kako granjem zamrznutim
U moja okna goli orah bije.
Tako na vrata sumornog mi srca
Sjećanje jedno udara i čeka
Kô drug i sabrat, kao duša neka
Što sa mnom plače i u bolu grca.
Negda u take noći, kada otka
Pomrlom granju zima pokrov ledan,
Ova je soba bila kô vrt jedan,
Gdje je kô potok tekla sreća krotka:
Kao i sada, pred ikonom sjaji
Kandila svjetlost. Iz ikonostasa
Suh bršljan viri. Lako se talasa
Izmirne pramen i blagoslov taji.
Sva okađena miriše nam soba.
Okolo žute lojane svijeće,
Mi, djeca, sjeli, kô kakvo vijeće,
Radosni što je već grudanju doba.
Pod tankim velom plavkastoga dima
U peći vatra plamti punim žarom,
I sjajne pruge po ćilimu starom
Veselo baca i treperi njima.
Uvrh, na meku šiljtu, otac sio,
Pružio čibuk i dim se koluta;
Njegova misô nadaleko luta,
I pogled bludi sanjiv, blag i mio.
Uza nj, tek malko na šiljtetu niže
Kô simbol sreće, naša majka bdije;
Za skori Božić košulje nam šije,
I katkad na nas blage oči diže.
U to bi halka zakucala. - "Petar!"
- Usklikne otac - "On je zacijelo!
On vazda voli govor i sijelo -
Otvorite mu!"... - I mi svi, kô vjetar,
Trči i vratâ prijevor izvuci.
I stari susjed, visok kao brijeg,
Tresući s ruha napanuli snijeg,
Javio bi se s fenjerom u ruci.
Svaki mu od nas u zagrljaj hita,
Majka ga krotko susreta i gleda,
A on se javlja, pa do oca sjeda,
I brišuć čelo za zdravlje ga pita.
Sva novom srećom ograne nam soba!
Na svakom licu sveto, sjajno nešto.
Sučući brke, stari susjed vješto
Počô bi priču iz dalekog doba.
I dokle prozor hladna drma ciča,
Mi svaku riječ gutamo nijemi;
Srca nam dršću u radosnoj tremi
Sve dogod ne bi dovršio čiča.
Zatim bi otac, vedar kô sjaj dana,
Uzeo gusle u žilave ruke,
I glasno počô, uz ganjive zvuke,
Lijepu pjesmu Strahinjića Bana...
Meni je bilo kô da pjesme ove
Svaki stih posta pun behar u rosi,
Pa trepti, sjaje, i meni po kosi
Prosipa meke pahuljice nove...
O mili časi, kako ste daleko!
Vi, draga lica, iščezla ste davno!
Pusta je soba... moje srce tavno...
I bez vas više ja sreće ne steko'...
Kandilo i sad pred ikonom tinja,
I sad je pozno predbožićnje doba;
Al' gluha jama sad je moja soba,
A ja list sveo pod bjelinom inja.
Uzalud čekam... U nijemoj sjeni
Nikoga nema... Sam, kô kamen ćutim.
Samo što orah granjem zamrznutim
U okna bije i javlja se meni...
No dok mi mutni boli srce kose,
Kô studen travku uvrh krša gola -
Iz mojih knjiga, sa prašnjava stola,
Ja čujem šušanj kô viline kose.
Gle! Sad se redom rasklapaju same
Sve knjige stare, snovi čežnje duge -
Miču se, trepte jedna pokraj druge,
I njihov šumor kô da pada na me.
Sanjam li? Il' bi ovo java bila?
Iz rastvorenih listova i strana
Prhnuše lake tice, kô sa grana,
I po sobi mi svud razviše krila.
Sve se svijetle!... Sve u blijesku stoje!...
Jedna okolo kandila se vije,
A neka bolno, Kô da suze lije,
Pred slikom dršće mrtve majke moje.
Neke bijele kao ljiljan prvi,
Samo im zlatno meko perje grudi;
Neke sve plave, tek im grlo rudi,
Kao da kanu kap zorine krvi.
Neke mi pale tu na srce svelo,
Pa kril'ma trepte i šušte kô svila;
A jedna lako, vrhom svoga krila,
S cvrkutom toplim dodirnu mi čelo,
Kô da bi htjela zbrisat sjen tuge...
I slušaj! Redom zapjevaše one!...
I glasi dršću, tresu se, i zvone,
Mili i sjajni kô luk mlade duge:
"Ne tuži! S bolom kuda ćeš i gdje bi?!
Mi pjesme tvoje, i drugova sviju
Što svoje duše na zvjezdama griju -
Sveta smo živa porodica tebi!
Mi kao rosa na samotne biljke
Padamo tiho na sva srca bona,
I u noć hladnu mnogih miliona
Snosimo tople božije svjetiljke.
Mi združujemo duše ljudi svije'!
Mrtve sa živim vežu naše niti:
I s nama vazda uza te će biti
I oni koje davno trava krije!
Prigrli ova jata blagodatna!
I kada jednom dođe smrti doba,
Naša će suza na kan tvoga groba
Kanuti toplo kô kap sunca zlatna"...
I akord zvoni... Sve u sjaju jačem
Kandilo trepti i sobu mi zari...
Iz kuta muklo bije sahat stari.
Ja sklapam oči i od sreće plačem...
...dragi babo moj voli te sin tvoj,
na tebe mislim cesto svaki dan otkad si nest'o
prico nam je tetak on je dobio metak
da ste se razdvojili ti on i Sajo kad je grad pado
nikad necu zaboravit onaj dan kad je Sajo doso iz logora
kad mi je reko imas pozdrav od staroga
da ima Boga doso bi on na razmijeni
svaki dan je mati otad govorila meni
i tako cijeli rat smo zivjeli od razmijene do razmijene
za sve si mrtav al babo nisi i za mene
kod svake organizacije trazio sam informacije
makar bilo sta, al niko ovdje ne zna nista
molim Boga da lazu kad kazu da si mrtav
ali i sam znas kakav je odvratan svijet nas
prico mi je jedan sto radi u muriji
da je bio zatvoren u logoru u Srbiji
i taj jedan isti ti krao se nema s cim nije
bio zatvoren u istom logoru i to bas s njim
a mati ko mati,
mati ko mati babo, ona najgore pati
jedno vrijeme je pila nije znala sta sa sobom da radi
isla je kod zena sto u grah ugledaju
pomalo se nadala nadu grahom povecavala
al dobro je no sikiriki sad je bolje
ja sam dobro dijete, ona ima tablete i dobre je volje...
...kad kidam veze pisem pisma i pjesme
a ne mogu vise gutat a plakat se ne smije
pa slazem pisma i punim svoje teke
zajebano pravo nisam ni covjek ni dijete...
..dragi moj oce, ama dragi moj tata
sjecas li se tako sam te zvao prije rata
dok me jedan bradati nije poceo zajebavat
neda mi se objasnjavat al ti se s njima nebi slago garant
nema veze,
sjecas li se kako sam ti pravio meze
sad kad pravim sebi, samo sljiva znas da drogu ne bi
nemoj se bojat nisam peder
imo sam ja zenski, znas sam da je to kod nas genetski
volio bi otic s tobom na utakmicu jednom bar
stara mi je rekla koliko volis fudbal
samo da vidis ima jedan eh Salihamidzic
malo mi na tebe slici, da vidis kako po boku pici
skoro sam se rasplako da ti kazem evo vako
mi ti idemo u Australiju, tamo otiso skoro svako
tetak sredio nesto preko ioma
moramo ici odmah stari ovdje je stvarno zivot koma
ako te Bog zivog vrati, ako te nama donese
nikad ne znas, evo tu ispod babo i adrese
evo ti telefonski broj, on je samo moj
nebrini ja cu brinit o staroj, voli te sin tvoj babo moj...
babo moj..
[outro]
[i]
Welcome to the Melbourne airport.
It's a beautiful sunny day, and we wish you a pleasant stay here in Australia.[/i]
